I. Djulabije

Iz Wikivira, proste knjižnice besedil v javni lasti
Pojdi na navigacijo Pojdi na iskanje
Razlog I. Djulabije
Stanko Vraz
II. Djulabije
Spisano: 1836, U Zagrebu, Brzotiskom Dragutina Albrechta, God. 1863 (2. natis)
Viri: http://books.google.com/books?id=xYwwAAAAIAAJ&pg=RA2-PA134&dq=valentin+vodnik&as_brr=3&hl=sl#PPA9,M1; postavila in uredila Anita Hernja
Dovoljenje: To delo je v Sloveniji v javni domeni, ker so avtorske pravice na njem potekle.
Po Zakonu o avtorski in sorodnih pravicah (59. člen) trajajo avtorske pravice še 70 let po avtorjevi smrti.
Za anonimna in psevdonimna dela (kadar ni mogoče nedvoumno ugotoviti avtorja) trajajo 70 let po zakoniti objavi dela (61. člen).
Stopnja obdelave: To besedilo je pregledalo več urejevalcev in je brez tipkarskih in slogovnih napak.
Izvozi v formatu: epub       mobi       pdf       rtf       txt


Dolina, dolina
     w dolinie potoczek, —
Nie mogę zapomnieć
     dziéwki czarnych oczek.
                           Krakowiak.


1.
Sred zemlje slovinske
bio se grad vidjeva,
U tom bělom gradu
ponosita děva.

U te děve jedno
momče zarobljeno
Vapi i nariče
gorko razcviljeno.

2.
Ti bi grade bio
bez tvoje děvice
Tužan, kô bez Vilah
zelene gorice.

Ja bi bio sretan,
slobodan kô ptica,
Da nikad neviděh
Njena krasna lica.

3.
U dolu u dolu
do tri hladna vrela :
Ah nemogu zabit
Njena lica běla ...

Lica, oči, usta —
tri rěči malene,
Al se od njih rodiše
pěsni nebrojene.

4.
Jutrom svaki listak
blista od rosice —
Sjajnije neg alem
na kruni carice.

Jutrom svaka grana
glasom ptice sbori ;
Jutrom svako srdce
Bogu se otvori.

5.
Jutrom te ja viděh :
nebo — tvoje lice,
Munje — crne oči,
strěle — trepavice.

Jutrom u očima
suza mi zablista —
Kô u ranoj ruži
rosa srebročista.

6.
Jutrom čuh — bi reći
da krilatac sbori —
Gdě ti do tri rěčce
naški progovori.

Srdce mi se odpre,
unj Božić uleti,
Pa sad tu caruje
i zimi i lěti.

7.
Ljuven plam, što mene
toliko razcvili,
Njoj samo pověrih
i sestrimi Vili.

Nu što dosad tajno
skrivala bi mila,
Sad u svět raznosi
posestrima Vila.

8.
Drobna ptica ševa
u nebo se skriva,
Al ju odavaju
usta ljubezniva.

A ja ime drage
skrivam u pěsmice,
Al pěsmice viču:
»Ljubice! Ljubice!«

9.
Pred očim mi trepti
rumen od zorice,
Odkako zaglednuh
Njeno rajsko lice.

A na srdcu guje
od ljubezni bdiju,
Odkako me sgodi
strělj Njenih očiju'!

10.
Majka kaza: »Sinko !
štuj Boga i moli!«
A da Lelja Bog je,
naučih u školi.

Nedivi se dakle,
brate srdca moga !
Što ja cěnim Lelju
i štujem kô Boga.

11.
Slast, milina rěči,
što joj usta kiti,
Stas ponosno vitki
i hod plemeniti :

To su učitelji,
što me momče mlado
Naučiše pěvat :
»Lado, Leljo, Lado!«

12.
Kosa, što zahita
srdce kano mreža,
Pogled nehotice
što na plien preža.

To su oni hari,
hari milotravni,
Što me uhitiše
te sam sluga stavni.

13.
Krasota angjeoska,
čar rěčih slovinski';
Medju dušom, tělom
sklad divni vilinski.

To je visok izvor
od mojih pěsmica',
Što će dotle teći,
dok s gore bistrica.

14.
Krasni Njezin obraz
ruža je o zori,
A srdce slobodna
srnica u gori.

Moj je pako obraz
lěr o ranoj rosi,
A srdce titranka,
kû děvojka nosi.

15.
Odyssej je drugom
zavoštio uši,
Da mu od Siren se
n'jedno nezabuši.

I ja ih začepim
od Ljubice mlade,
Al mi glas u srdce
kroz oči se krade.

16.
Svatko se zanosi
u mlade godine
Od Nje očiuh vatre
i lica miline.

Ma i njima srdce
bilo okovato,
Od njih bi se smeli
i Diogen i Kato.

17.
Sad mi jadnom ljubav
hitra krila mori,
Srdce za lěpotom
Njezinom se bori.

Pamet Nje kip slědi
u noći i u dne,
Brojeć, zaklinjajuć
čase krilotrudne.

18.
Ljubavi, ljubavi !
odkud tvoja sila ?
Sad me nosiš nebom,
paklom sad nemila.

Sad činiš da čeznem
vàs rajskom razbludom,
A sad da u jadah
tonem moru hudom.

19.
Oj pojavi mi se
srdca Dioskure !
Sjajuć na taj čunac
hitani od bure.

Javi, da bude ga
sreća tud ponesla,
Gdě nekida više
sěver jadra, vesla.


20.
Poved' me u srědi
zemljice i neba,
Gdě borave dusi
gladni rajskog hlěba ;

Jer ja nisam čověk,
što u prahu plazit,
Niti Bog, što može
sunca nadilazit.

21.
Sreću traži jedan
s brodom po pučini,
Taj za častmi hlepti,
on se kućom brini.

Moja nij' u častih
nit u tankoj plavi,
Moja sreća samo
uza te boravi.

22.
Tvoje su mi usti
knjiga začarena —
Bi reć od dva listka
ružica rumena.

U njih mi je sreća ;
bi l' se otvorile,
Za mene kazale
bar tri rečce mile.

23.
Tvoe su crne oči
dva prozora běla,
Iz koih gleda do sto
veselih angjela'!

U njih mi je sreća ;
daj da se otvore,
Da mi se u srdce
slije slastih more.

24.
Uzanjka je crne
tvoje kose svila,
U kû mi se ptica
slobod ulovila.

Ulovila te će
tu umrět bez česti,
Ako nećeš od nje
ljuven vez mi splesti.

25.
Vrt su lica tvoja,
u kom ruža cvati,
Stid stoji ko stražar
pri lěpote vrati'!

O dostoj da i směh
nebude daleče,
Neka opet momku
sunca zrak izteče.

26.
Čelo, nědra dva sta
stana plemenita,
Dva oltara, gdě se
proročanstvo pita.

Slušaj, děvo, samo
šta ti srdce pravi :
U njem Bog stanuje
ne u pakoj glavi.

27.
Iz tvojih očiuh
munja se obara,
Plašeć meni pokoj
iz srdca, nědara'.

Ej sklopi ih, děvo,
sklopi i dopusti,
Da s' opet primiri
medom tvojih usti'!

28.
Pojdi amo, dušo,
carice od moma'!
Pojdi amo pojdi,
srnice pitoma !

Nebi li kušala
pitje s moje ruke ;
Nebi l' od milosti
primila jabuke.

29.
Věk za tobom nosim
darka dva nevina :
Jabuku crvenu,
kitu ružmarina.

A ti věk odmičeš
od mene kô ptica —
Od lukava lovca
i njegvih strělica'!

30.
Netrči, netrči
věk s plahoštju běžnom,
Udrit ćeš o kamen
nogom lahkom nježnom.

Netrči, netrči :
trn leži na stazi !
Netrči, netrči :
stazom zmija plazi !

31.
Vaj! Ona nesluša :
koraci ju hitri
Nose izpred mene
Kô ružicu vîtri.

Ona běži, a ja
slědim svedj Nje lice —
Kô za jutra sunce
luč sjajne danice.

32.

Bi li Njoj prosuo
zlatjane jabuke,
Da trčeć za njimi
prigne běle ruke ?

Nu odkud mi zlato ?
u mene ga nima :
Srdce mi tek za njom
bije u grudima.

33.
Čim me iz dubljine
prsih tuga zove,
U njih se stvoriše
Djulabije ove.

Pa ih sad prosipam
pred Nju bez pokoja ;
Nebi l' se prignula
Atalanta moja.

34.
Eno je opet, gdě već
stoji kraj studenca,
Krasnu kosu svitu
na način od věnca.

Pa se nagnu nadanj
i lěpa i mila —
Kano nad jezerom
jezerkinja Vila.

35.
Ljubice nemila,
ti moj nepokoju !
Kupi me u srdce
i dušicu svoju ;

Jer smrtna j' grěhota,
gdě brat bolan čeka,
A sestrica neće
da prinese lěka.

36.
Sestra si mi sestra,
Ljubice nemila !
Jedna slavna mati
naju j' zadojila ;

Jedan Višji otac
naju j' odgojio,
Istim svetim slovom
usta nakitio.

37.
Kô što duga sdruža
sve nebeske boje,
Tako u tvoem tělu
sve lěpote stoje.

Al što su sve boje,
gdě sunašca nije :
To su i sve lěpote,
gdě ljubav negrije.

38.
Ljubi me, Ljubice,
ljubi děvo mila !
Dok su nam još vita
od mladosti krila.

Sreća bez pokoja
měnja brzu nogu ..
Šta će donět sutra,
znano j' samo Bogu.

39.
Jakov dodje žedan
k studencu vodice ;
A tu ga napoji
děva iz vedrice.

O i ja kraj vode
čekajući žednim :
Nebi l' napojila
ustima me mednim.

40.
Tvoju ljubav steći,
činit se nje robom,
Oddělih se s darom
pěsamah za tobom.

Al kamo ja u srědu,
ondě ti u torak :
Tako od tebe věk me
děli po edan korak.

41.
Kako ptice pticu,
ribe ribu slîde :
Svaka moja želja
věk za jednom ide.

A ova je želja,
děvo zorolika !
Tebe gledat, dvorit,
ljubit u věk vîka.

42.
Aj divni majstore,
dobro znaš udarat,
Sada srdce igrom
dizat, a sad parat.

Aj divni majstore,
udri umnie, jače,
Neka i Ljubici
srdce se razplače.

43.
»Izvolite uzet
jagod, gospodine,
Ili sladoleda
ili hladetine!«

Oh nije sad meni
do takvih zaslada',
Već do tvojih ustiuh,
děvo lěpa, mlada !

44.
Višnji, da se kupi,
manu s neba pusti ;
A za cělivanje
stvori krasne usti.

Ali tko da ljubi
usta ti i lica,
Kad iz očiuh prěti
do tisuć strelica'.

45.
Čitavu noć (kažu)
slavulj pěvat mari,
Kap krvi iz kljuna
dok mu neudari.

Ja da svoju ljubav
mogu izpěvati,
Nebi žalio pojuć
slědnju kaplju dati.

46.
Ti mi zabranjuješ,
da te već neslavim,
Neg da tvoje dike
iz misli postavim.

Slušam, al zabrana
nij' povoljna Bogu ..
Iz glave te metnem,
iz srdca nemogu.

47.
Kako k majci děte
věk najradje běži,
Tako svaka pěsma
věk za tobom teži.

I ti ih prigrli
ljubezno i milo —
Kano majka děte
jedinče u krilo.

48.
Bog je tebe stvorio
Ljubice milena,
S tělom od lěpote,
s srdcem od kamena.

To je, zašto plačem
s glavom na kolěnu,
Plačem, tužim tugu
věk neizrečenu.

49.
Da bi mi u srdce
pogledati htîla,
Razplakale bi se
oči ti od mila.

Da bi slušat htěla
srdce razcviljeno,
Puklo bi u grudih
srdce ti kameno.

50.
Na moj jad je stvoren
pogled ti vilovit —
Za srdce zanosit,
za srdce mi trovit.

Ah on s srdcem radja
nemile mi rate,
Te za usta goji
uzdahe krilate.

51.
Tebe jurve dvorim
tri godine danah —
Tek za tri cělova
tvojieh ustanah.

Ja jih prosim, ištem
od sutra do jutra,
A ti mi usta sklapaš
šaptjuć: »Sutra,sutra!«

52.
Skršit ću verige,
svilena vezila,
Izmaknut iz uze
speta svoja krila.

Razastrt ih sretan,
slobodan kô ptica —
Daleko od tvojih
krasnih, rajskih lica'.

53.
Izmaknem se sretno,
pa s licem veselim,
Scěneć se slobodnim
od Nje se oddělim.

Ja se dělim, bez da
i rečcu bi stratio ;
A Ona smijuć: »S Bogom!
Brže mi se vratio!«

54.
Odem, al do mala
srdce upoznade,
Da što je na licu
u njem neimade.

Opet se povratjam
gdě je moja Vila,
U zlatne verige
stavljajući krila.

55.
Oprosti, oprosti,
jedina carice !
Pa k meni okreni
svoje blago lice.

Karaj, veži, razpni
roba skrušenoga,
Samo ga nebaci
od obraza tvoge.

56.
Majka kune cara,
što joj sina uze,
Al opet zanj sutra
moli roneć suze.

Tako te i ja jučer
kleh rad studenosti,
Al već danas vapim :
»Oprosti, oprosti!«

57.
Mnieš li krijuć oči
pramî svione kose,
Da mi sakrivene
već jada nenose.

Nemoj ih krit, nemoj,
već promisli, mila,
Da izza zasěde
grdnie ranja strîla.

58.
Tebi ja se molim
tanka koprenice,
Ti od moga neba
krasna stražarice !

Izvedi mi na dvor
žudjene kô sanak :
Moju rujnu zoru,
moj bieli danak.

59.
Taj predivni zastor :
duge trepavice —
Oj digni ga digni,
krasna golubice !

Da bar jedan zračac
pred mâ vrata sine,
Srdce da utěši,
tuga da ga mine.

60.
Što te crne oči
sili me motriti ?
Što iz njih pogledom
crni nalip piti ?

Aj oči, aj oči,
nalipe medeni !
Radi vas ah pokoj
s Bogom ode meni !

61.
Sunčanice moja,
ja ću iz njih piti,
Makar mi i bilo
na městu umrîti.

Takva bit će smrtca
sladka i bez muke,
Jer nosila budu
tvoe mi běle ruke.

62.
Kažu něgdě Vila
da čuva brodište,
Pa desnicu svakog
od junaka ište.

Grdne nemilosti,
l još grdnie tvoje,
Što ti meni uze
živo srdce moje !

63.
Za ljubezan išteš
ti od mene platnju :
O neište više,
šta ti jadan dat ću ?

Tvâ su: srdce i misli :
što mi je vrh toga,
Već je založeno
od věka u Boga.

64.
Nikad nij' na ruži
čištje rose bilo,
Kad je sunce jutrom
běli dan razkrilo, —

Neg što biahu suze,
što kô tri zvězdice
Padnuše s Nje očiuh
na krasno joj lice.

65.
Blago vama blago,
vi tri suze mile,
Što ste mi od ljube
dušo predobile !

Nebeski vas angjeo
Njoj u grudi slio,
Pa u jih studeno
srdce raztalio.

66.
Da je meni Višnji
na milosti sada,
Pa da me pretvori
u slavića mlada,

U grm bi se sakrio,
pa vas bez prestanka
Pěvao od mraka
pa do běla danka.

67.
Blag večerni hladak
vas je razpirio,
Pa čist blěsak opet
na nebo odnio

Te tu stolujete
u nebeskom moru —
Sjajne tri carice
u Petrovu dvoru.

68.
Svedj odtud na staze
sjale u toj slici,
Kud drage slovenski
slěde věrenici ;

Da materi Slavi
nebude s prevarah
Od ljubljene děce
jadnih Leandarah.

69.
Bivši momče mlado,
za srdce pokojit
Nebeske bi zvězde
stao očim brojit.

A sad ih upirem
u oči Miline,
Od kojih kô sanak
svaka bol me mine.

70.
Željno čeka mornar
větrić s neba vedra,
Što put eldorada
krenuo bi mu jedra.

Daleko odplovi
i puno se trudi,
Ali nenalazi,
što mu srdce žudi.

71.
Odkad Nju poznavam
za nać města zlatna,
Nedižem na větar
svojoj plavi platna ;

Već ja slavim Boga,
jerbo pogled Njeni
U srdcu mi razkri
isti raj ljuveni.

72.
Kô što alemovi
u prstena oku —
Blistaju se zvězde,
na nebu visoku.

Lěpe su al makar —
opet za nje nedam
Do dvě svoje zvězde,
u koje věk gledam.

73.
Šta je dan života,
gdě nevlada radost ?
Šta je bez ljubavi
rajska ćerca—mladost ?

Danak bez radosti
svetac je u petak ;
Mladost bez ljubavi
bez mirisa cvětak.

74.
Dali si vidio,
kad pod večer ptica
Nad mirnim jezerom
letje — lastavica ?

Letje te se nezna,
da l' ga poljubila,
I tek dodirnula
krajcî svojih krila'?

75.
Takav biaše cělov —
dar dušice Njene —
Te i sad pitaju
ustnice blažene :

Biaše l' to taknutje
Njezinih ustana',
Il njihova sapa,
il od neba mana.

76.
Vidiš li gdě blisnu,
děvo, dragušica,
Bi reć zlatan posměh
nebeskog lica.

Tako se razasja
jednom duša moja,
Kad se š njom složila
u ljubavi tvoja.

77.
Ljubi li me, mila,
moja kruno, slavo ? —
»Ljubiš li ti mene ?
povedj, mili, pravo.«

Ljubim li ja tebe ?
Nek ti povi Vila,
Što je medj Slovince
davno razglasila.

78.
Znadeš li još vrěme,
kad pěvaše meni :
»Sadila sam, ljubi,
bosiljak zeleni.«

Tada ti tad u me,
Ljubice, usadi —
Cvět željne ljubavi ;
njom srdce ogradi.

79.
Lěpo poje Slavka,
lěpo slavulj ptica ;
Nu sve nadilazi
glas dviuh pěsmica':

Prva mi je: »Ja te
ljubim bez pokoja!«
A druga je pěsma :
»Ja sam uvěk tvoja!«

80.
Kud sam zabasao ? . . .
Ovo nij' put domu . . .
Gdě sam? Nij' moj konak
U dvoru ovomu . . .

Dalko si promašio . . . .
Ah od Nje idući
Věk sam kò pijanac.
što nenajde kući.

81.
Divna je mehana,
što meni omili ;
A ta je mehana
za me tvoj dvor bîli.

Tu svakdan priničem,
dok se neopojim
Mkrlim travnim vinom —
crnim očim tvojim.

82.
Čime metuljica
světlom zatravljena
Š njom se složit žudi,
njim umre blažena.

Nu gle čudo ognja
tvojih od očiu'!
Tim me većma krěpe,
čim me većma biju.

83.
Kosa ti j' mehkana,
Usti su ti ljubke,
A nědra sněžana
kano u golubke.

O kada to samo
razmišljavat smiem,
Već moram rukama
oči da sakriem.

84.
Zašto kretješ, duše,
opet te opeta
Onud, gdě mi leži
sloboda sapeta —

Kao što se kretje
k městu Slovin pravi,
Gdě se sveta děva,
bogorodka slavi ?

85.
Nebi li, moj duše,
slědeć čuda prava,
Onamo krenuo,
gdě caruje Slava, —

Gdě se izpod njenih
zlatnih krilah novi
Lovorom věnčani
radjaju věkovi ?

86.
Nebi li ti slědio
put na krilih tanki',
Gdě větrić žuberi
još o Delianki ; —

Gdě sa stěn govori
tisuć sědih lětah,
Razkršene leže —
krune dvajuh světah.

87.
Nebi li ti slědio
mater sedam sekah,
Kud te někoč vukla
slava davnih věkah ?

Slědio na obale
Ćercu Alkinoja,
Il viteze hrabre,
gdě vladaše Troja.

88.
Kolikrat onamo
ti si me prestavio,
Gdě gatahu sfinge,
gdě se Memnon slavio;—

Gdě u sveta pisma
Mumie su povite,
Duhu čověčjemu
věkom nedokrite.

89.
Ajd onamo, srdce
da se upokoji,
Gdě věk povětarce
amberom se poji ; —

Gdě iz svetih poju
rajske ptice gaja',
I gdě šaren lepir
ružom se opaja.

90.
O moj duh je samo
u ljubav zaprti,
Drugo izpred očiuh
sve se kolom vrti.

Ta věk streptje krilma,
gdě j' moja ljubezna —
Kao sokolić, s gnjezda
što nesmi i nezna.

91.
Ja sam u verigah
u Nje naručajih,
Što nipošto srdce
skršiti neda jih.

U njih si uživam
čase pune cvětja,
Kojih nebi dao
za slavna stolětja.

92.
Ljubica mi stvara
vrtlje vilovinje,
Uči kako srdce
s srdcem se spominje.

Ona mi j' Areta,
Nausika milena,
Ona i Penelopa —
kruna slavnih žena'.

93.
U Njenoj lěposti
čuda su ti moja,
Koja věk razkladam,
gledam bez pokoja.

Njezin mi je posměh
pismo začareno,
Što još nebijaše
nikim tumačeno.

94.
Sa svojim očima
sunce mi je Ona,
S kog mi duša zvoni
kano stup Memnona.

Dà, Ona od mene
sad stvara kip mumie,
A sad sfingu, koje
nitko nerazumie.

95.
Njezin uzor svet mi
gaj je, gdě dušica
Pěvajući gine
kano rajska ptica.

Njena lica su mi
rajski perivoji,
Gdě kô lepir slaštju
pogled mi se poji.

96.
Sad mi čelo ravni,
sad mi vlasi redi,
Sad mi lice gladi,
sad u oči gledi ;

Sad mi ljubi oči,
sad opet ustnice :
»Ti si uvěk angjeo,
sladka mâ dušice!«

97.
Sada na směh složi
sad na sbiljno usti ;
Sad čelo nabere,
sad obrve spusti.

Iz očiuh joj strělja
munja — oganj živi :
»Ipak si ti angjeo,
angjeo ljubeznivi!«

98.
Sad ručicu diže,
Njome meni prîti ;
Na čelo se skupi
oblak plahoviti.

Iz očiuh joj pada
bi reć gràd ledeni :
»Ipak si ti angjeo,
angjeo moj ljuveni!«
 
99.
Već izkrivi ustne,
nos i obrvice,
Razmrsi si prame,
nabra čelo, lice.

Sklope joj se ustne,
sklope crne oči :
»Ipak věk nespava
sunce u iztoči!«

100.
Zastor od očiuh
i od ustiuh pade,
A na nje razbludno
posměh se ukrade.

Čelo se razvedri,
pogled se razjasni :
»O ti si mi uvěk
angjeo moj prekrasni!«

101.
Il se ti smijala
il lice grdila,
Svedjer si mi lěpa,
svedjer si mi mila.

O ti sve uzmožeš
do jedno, a to je,
»Da tebe neljubi
vazda srdce moje.«

102.
Srdce mi uzpreda
misleć na on sanak,
Gdě ja krozanj viděh
noćni tvoj sastanak.

On me uči uzrok
čuda prekoredna,
Zašt ti oči žarke,
lica nenagledna.

103.
Viděh sanjajući
uz uzglavje tvoje
Sniti s jasnog neba
od angjelah dvoje.

Jedan umivaše
rosom te nebeskom,
Drugi napajaše
oči sunca blěskom.

104.
Na prvom sastanku
mnjah da děva jesi,
A sad znadem da si
vangjeo od nebesi'. —

Angjeo, koga Višnji
na taj svět preměsti,
Da kip ima rajske
lěpote i česti.

105.
Slušaj, moj angjele
mili nada svime !
Dokle ovdě traješ,
molim te: Ljubi me !

A kad se povratiš
u nebeske hrame,
Prosim te, Ljubice :
Moli ondě za me !

106.
Raj je otvoreni,
angjeo pri vratama
Žarkim mačem mašuć
već govori nama :

»Pitoma grlice !
sokole od luga !
Treba da se jedno
oprosti od druga.«

107.
Sve se vedro nebo
zvězdicami osu ;
Noć na zemlju plače
hladne suze — rosu.

O grlice sladka !
čas već teče kraju . . .
Gle sunce zapada ;
brodari čekajo.

108.
S Bogom mi ostala,
s Bogom, moja mila !
Najsjajnia zvězda
nad tobom světila !

Kô što trepavica
brani oko od truna —
Branila te od jada
sreća blagopuna !

109.
Svedj ti bila duša,
sladka moja ljubi !
Krotka i vesela
kô běli golubi !

Ob dan sprovadjali
angjeli ju mili,
Ob noć njegovali
sanci modrokrili !

110.
Bio u ognju juga
il ledu sěvera,
Věk uza me bit će
tvoj kip, ljubav, věra.

A kudgoděr vitom
ti krenula nogom,
Svedj i svedj molila
za me•••s Bogom!•••s Bogom!

111.
Odtisnuše brzo
od kraja brodari :
Svako huči, pěva,
nit za išta mari.

A ja tužim, plačem
s udesa siona,
Kô da mi j' već poći
preko Acherona.

112.
S Bogom, gore, s Bogom,
livade, dubrave,
Pune Vesne darov,
pune Vilah slave !

Aj kod vas boginje
sve mi biahu mile,
Samo od jedne sinak
na me baca strîle.

113.
Sladka j' tvoja čaša,
Leljo kralju kralja'!
Ali skupo, gorko
platjati ju valja.

Krasan je tvoj věnac,
od ružah spleteni,
Al je pod ružami
mnogi trn skriveni.