Knedlić
| Knedlić Janez Trdina |
| |||||||
Knadlić je čovjek još pomlad, možda ne ima više 36 do 37 godina, marljivo brijanje, češljanje i četkanje čuvaju mu uvjek sjajno lice, i neko narednost i sngu, da ti je kano vjekovit mladoženja. Da ga ženske ne mrze, ne ima sumnje, ali on misli kako svi slični junaci, da su u nj uprav i preko ušiju sve duboko zaljubljene. U ljubavi ne poznaje on nikakove razlike, ni obzira; židovke s krivim nosom i krsnim listom, ko ji izdaje već prošlu 40. godinu, švelje od 15. do 30. godine, nevjerne svakomu, kako je svaki i njemi, udane gospoje s omašnim tjelom, da im ne treba umjetne krinoline, koje već i kćeri udavaju, pa opet iste ove kćeri, kada im matere leđa obrnu, seljačke Mare, što nose na trg mljeko, što se peru uvjek jednakim redom jedanput na tjedan, ako ne zaborave, gradske sluškinje, kranjske i čičke, ovaj priljepak vojničke suknje u svim njihovim brezbrojnim razlikama počamši od onakovih, koje su skočile u obruče šire, nego su u gospodarice, pa sve doli do takovih, kojim su čizme i rupci još nepoznata razkoš, ali im kuca obično pod punima golemim grudima zdravo, ljubavi željno srce – ali kako da izbrojim sve one vrsti lijepoga spola, koje su Knedljiću već dušu pridobile? Pravo prezime nije mu Knedlić, već mu nadjenuše ovaj naslov nekoji znanci, s kojima je zajedno kadgod večerao, šale izbijao (što je razumio vrlo dobro, ali ne za nedužne uši) i narodne pjesme pjevao. Pjevajući pozijavao bi tako krivo, da su mu valjale se grkljanom riječi, kano da ga davi vruć Knedljik, koji nemože ni natrah ni naprvo. Sa svim tim je smatrao se ne samo za ljepa čovjeka već i za vrsna pjevača; istina je samo to, da je zbilja i kano pjevač ispunjavao svoje mjesto, kada bi filijala 13. ceha pokazivala svoj ljepi napredak u vinologiji, jer se hoće ovakovih prilika više jaka negoli zvonka glasa. Rekli smo, da je pjevao Knedlić narodne pjesme; sudeći po tom pomislio bi čitatelj, da je namjerio se hvala Bogu na domoljuba. Tih misli, čitatelju ne ću rušiti, ali ti opet, da ostanem temeljit, napominjem nekoje trice, koje kao da se tvomu sudu opiru. Istina je, da je sa domoljubima govorio samo hrvatski, istina da je u njihovom društvu sožaljivao gorku sudbinu svoga naroda, da je kupio i gdjekoju narodnu knjigu, i da je posjetio kao društvenik Narodbe čitaonice, svaku narodnu zabavu, premda najradije, kako ga nekoji ogovaraju, plesove, ut spectetur ed ipse, kako ti klevetnici dodaju. Ali dragi moj! Istina je pa ko opet to, da je bez prestanka polazio kuću i ulagivao se svomu poglavaru, najvećemu njemčaru i porugljivcu narodnih prava, istina da je drugovao i pobratio se sa svakim policajskim komesarem, da je govorio ondje, gdje nije bilo korjeniti domoljuba i s Hrvatima njemački, dapače i to je istina, da je njemčario i sa hrvatskim mladićima. Često se je hvalisao, kako se je naučio brzo njemački, već u 9 mjeseci, kod kuće da je govorio uvjek samo hrvatski, ali pisac ovih crta može jamčiti, da ga je čuo govoriti i kot kuće vazda njemački s njegovim sestrama. Ovo znanje njemačkog jezika napokom tako ga je uzneslo, da je molio za službu u njemačkom Gracu tobože zato, da pokaže ondje Njemcima vještinu hrvatskog čovjeka u njemštini. Evo ti, dragi čitatelju, stvari i pro i contra, da sudiš i dosudiš, kako hoćeš. Čovjek, koji ga niji poznavao bolje, pomislio je lako, da je Knedlić gospodin učem, temeljit, dosjetljiv, tako vješto znao je najljepšu dlaku drugim pokazivati. Ali tko ga je poduže motrio, opazio je brzo sve golote i šupljine njegova uma i karaktera i našao lako, da je Knedlić čeljade, potpunice isprazno, tašto, površno i odurno. Njegova šala bila je neslana kosmatica, njegov razgovor kano u koje stare kokete, sve riječi samo zato, da im se diviš te ih potvrđuješ, a uz svaku povirkivao bi u zrcalo ližući se oko usna poput mlade mačice; prijateljstvo zapleo je s jednim, da mu pokaže svoj razbor, s drugim da traži u njega novaca, a s trećim da mu može posjetiti kuću i zavađati ženu ili sestru. Da mu je podjelila narav lijepe duševne darove, ne bih htio ja nijekati, ali opet stoji, da ih je zanemario, zakopao svoje talente; što je znao, malo po malo pozaboravio i javljao se znalcu posve plitka i u onoj nauci, koju je po svojoj misli najbolje razumio, u historiji. Srce bilo mu je bez istine i iskrenoti, a duša bez vjere. Za novce i masnu službu pripravan je bio za svaku stvar, ali ne zato kano skupci, da zatvara u škrinju ili daje na kamate, već da se može čim bolje zabavljati osobito s ženskama, koje su ga zakopale već zarana u silne dugove. Jao si ga onomu, koji je Knedlića ovrijedio ili mu se i nehotice zamijerio. Tu bi ga tužio, ogovarao, ocrnivao, potkapao na sve moguće načine, ali u lice pokazivao se gladak kano zmija i prijazan i vabljiv kano odtrovne zmijinske jagode na ljetnom žaru. Kada bi našle opet njega koje neprilike, što mu dovuče ih njegova napol smiješna, napol bezobrazna oholija, stajao je pred svijetom kano prava kukavica tresući i laskajući, ispričavajući i moleći za oprost. Vjeruj mi, dragi čitatelju, i slijedeću zgodu izmeđ mene i njega. Cijelih 5 godina posuđivao sam mu ja po mogučnosti do ista ne mnogo, do 60 ili 70 for., što bi ih vraćao koncem godine, a osim toga manju jašpru češće u godini. Iznenada navalile su kasnije sve moguće i nemoguće nesreće na me. Dugovao sam nekomu trgovcu 25 for., koje je opet trebao, nu ih ja nisam imao odkle platiti. Pišem mu 2 lista obećajući mu 2 zlatna prstena mjesto novaca, ako hoće. Trgovac ne primi ni jednoga lista. Mjesto mene plati mu Knedlić, te mi reče, da mu vratim brzo tih 25 for., ako ne, da će me tužiti, da ima jedanput i on mene u šakama, da ću tu priliku upotrebiti. Na ovakovu vladanje zgrozio sam se tim više, jer nisam prije ja nikada duga mu ponašao ili drugima o njemu govorio. Mislim, da se ne varam cijeneći ga i za tata mojih listova; bio je dobro poznat s poštanskim činovnicima, a svaki čas na pošti pregledajući i tuđe listove.