Iz reških osnutkov

Iz Wikivira, proste knjižnice besedil v javni lasti
Jump to navigation Jump to search
OSNUTKI
IZ REŠKIH OSNUTKOV
Janez Trdina
Spisano: Selma Brdar
Viri: Po Zbranem delu Janeza Trdine.
Dovoljenje: PD-icon.svg To delo je v  javni lasti, ker so avtorske pravice potekle.
Po Zakonu o avtorskih in sorodnih pravicah (59. člen) trajajo avtorske pravice še 70 let po avtorjevi smrti.
Za anonimna in psevdonimna dela (kadar ni mogoče nedvoumno ugotoviti avtorja) trajajo 70 let po zakoniti objavi dela (61. člen).
Stopnja obdelave: 100 percent.svg To besedilo je pregledalo več urejevalcev in je brez tipkarskih in slogovnih napak.
Izvozi v formatu: EPUB silk icon.svg epub      Mobi icon.svg mobi      Pdf by mimooh.svg pdf      Farm-Fresh file extension rtf.png rtf      Text-txt.svg txt


I[uredi]

»Ste svi nutra, hoj ljudi, na traget sada, idemo!« — Tako viče krmar u 2 ure popodne, kad mu je odjedriti natrag u Volovsko. Tako viče danas, tako svaki dan; malo kada ima koga putnika, ali vazda mnoge putnice, koje idu ujutro rano s kruhom na Rijeku, te se u 2 po podne opet s praznom košarom, ali s kesom napunjenom novčičima vračaju. Ovaj put pridružio sam se tim ženama i ja, ali bili smo nepoznati jošte, nisu govorile ni one sa mnom ni ja s njima; ja imao sam svoje misli, one svoje razgovore, i reči mi je, da su i imale, o čem da se razgovaraju. Najprvo nisu govorile več osam ura, onda je tih 8 ura svaka koješta to nova to stara doznala, da nije bilo nikada moguče, da si sve te novosti i starine na putu priopče. Smijati mi se bijaše tomu neredu, i smetnji ovoj, gdje otvoriže usta sve zajedno natičuči se, koja če druge ili nadvikati ili ljepšom pripovijetkom na pasku namamiti. Kad smo došli iz luke riječke, ipak su nekako se složile, kako mi se činjaše tako, da govori najprva najstarija i tako redom. Polovicu toga raz¬govora nisam ni razumio, bile su kojekakve tajnosti i spletke ovoga susjeda, one kume, ovoga nevaljaloga tobože muža i one nesretne tobože žene i t. d. Ali nekoje stvari bile su mi, ako i ne po volji, to barem po čudi, jer su mi otkrile misao ovoga maloga, seljačkoga puka iz hrvatske Istre o koječem, da sam rado mogao slušati. »Ste čule,« veli starica, »šta se dogodilo opet na Trsatu. Hvala i slava svaka budi našoj hrvatskoj Bogorodici! Došao je čovjek u crkvu bez desne noge: u Italiji negdje ostala je nebogomu, pa je molio, to se zna, srdačno i sveto, što se samo po božjoj milosti može. Ali gle čuda! Na jednom sjedi bez svijesti kano mrtvac na odru, nu kad se probudi, stane na obje noge, zahvali Bogu i ide zdrav kuči. Zavečao je crkvi svoju sliku, i čujem, da več visi na stijeni, tko ne bi vjerovao i gospodinu Bogu se klanjao.« Sve žene se nato začudile i dva puta trebalo joj je povijest ponoviti. Kad bi se naslušale, počela bi druga i treća i četvrta: svaka znala je koju jednaku ili sličnu prigodu zbivšu se u crkvi sv. bogorodice na Trsatu. Ovim ljudima tvore se čuda i dandanas i svakomu bi se činilo bezbožno o tom posumnjati. Ova pobožna lakovjernost došla je ovamo svakako iz Italije, donesli i rasplodili su ju mornari i sada se goji u Primorju možda stanovitije nego u istoj njezinoj domovini. U ovim stranama nači češ lako muških glava, koje ne vjeruju ni u Boga ni u neumrlu dušu, često dadu se upisati osobito oni, koji su se štogod u školama učili u Ingleskoj i Škotskoj, među framazunte te se misle tim gospodari kamena mudrosti, kojim krščanstvo više ne dolikuje. Ali ovi ljudi sakrivaju kod kuče svagda svoju misao ženama i djeci, i ta čeljad os ta je ne samo pobožna i vjerna, nego i glupa i praznovjerna. Škole dosele u selima ne bilo, i popovi često nisu htjeli popravljati boječi se, da ne izgine s sujevjernošču i blagovjerje, ali sam našao medu starima i takovih, koji su sami sve to i tako tvrdo vjerovali, kao što i njibove ovčice. Stoga smatra se Trsat za mjesto tako sveto kako Rim ili Jerusalim; ondješnja bogorodica za najdobrotvorniju među svima, koja če spasiti čovjeka i tada, kada ga ostavi svaka pomoč ljudska, pa i pomoč istih svetaca. U kuči svakoj i mno¬gima i na vratu vise njezine slike i sličice, molitve s njezinim imenom idu na crnom grubom papiru iz ruku u ruke te bijahu sve do najnovijega vremena jedina čitanka ono malo samouka, što su uopče znali čitati. Uz bogorodicu trsatsku ima ovaj puk i svakojake ostatke još staroga poganstva, koji su poetički, ne ču im prigovarati. Lijepo je vidjeti uoči sv. Ivana, a gdjegod sv. Petra ili Vida one mnoge sviječe, svjetiljke i lomače, što se bliješte i krijese od morske pržine u divnu neredu sve do samoga vrha visoke Učke. I Maličac mi je po volji, kako prije 2000 godinu viđa ga vjerna čeljad još danas, gdje pleše na šiljku koje strme pečine, malen i veseo, obučen kano mornar, ali ipak s narodnom crvenkapom na glavici smiješeči i rugajuči se putniku pod sobom. Više puta čuje ga čovjek u šumi te misli, da ga zove koji prijatelj ili ljubezna djevojka, tako jednak mu je glas iz grla. Ali kadgod zazviždi i za čovjekom, ne više nego korak daleko. Presretan ti je onaj, koji ga tada objeručke pograbi: ulovljeni vražič mora mu pokazati svaki poklad pod zemljom, ako nije poklada, otkupit če se teškim zlatom iz svoje blagajne, u dnu Velebita uzidane. Ali je to mučan posao i rijetko se komu pospješi, jer je Maličac brz kano strijela i gibak kano živo srebro. To se razumije, da su govorile i o ovom čudotvoru moje suputnice, ali neslane i bez ikakova sada smisla i poezije bile su njihove basne o vješticama, vukodlacima, Mraku, Krsniku, kravoscu, pače o istim toli krasnim, u ostalom narodu nebeškim nekim žarem obasutim vilama. Mislim, da se ne varam tvrdeči, da nijedna strana hrvatske zemlje nije sačuvala tolike uspomena stare nabožnosti kako ova i barem to je istina, da se i dandanas nigdje drugdje tako vjerno i brižljivo ne čuvaju, pače i dalje snuju. Još mi je pripomenuti tvrdu vjeru primorskih ljudi u poklade. Ne zna za njih jedini Maličac, nego ima i drugih vještaka, koji če starom nekom knjigom, divnom zakletvom, blagoslovljenom palicom i drugim čarobijama »blago« izvaditi, pa bilo i usred zemlje zakopano. O tom bilo je govora i na mom putu, osobito se razglabala neka basna, koja u sto i sto varianta po čitavom Primorju koluje. Kad me žena vidi, kako se njezinoj pripovijeci smiješim, namrgodila se i otresla: »Istina ostane istina, ako ju ovaj gospodičič neče vjerovati, pa neka pusti. Ali meni je kazao to onaj stari Ive, koji opči s kapetanom Josom, koji sve zna. Kako sam čula, ima neki plovan u Senju sada onu knjigu, gdje je sve napisano, kako je došao Grk u ove strane noseči tri miljuna sobom, pa su ga hajduci zatukli, ali se posvadili među sobom i do zadnjega poubili. U onoj knjizi stoji tako mi vjere napisano: tko, gdje i kako če ovi poklad dignuti i blažen biti, kako su samo cari blaženi.« Druge žene naperile su uši i mukom zamukle, kano nijeme, dok je drugarica to i koješta drugo još o tom pripovijedala. Na koncu uskliknule su sve u jedan mah, pak se čudile, uzdisale i očima privijale kano bijesne. »Bože moj, da ja to najdem, oj, oj!« bješe neprestani refren tih priprostih ženica. O mnogim bogatašima, koji stekli su novce kojom srečom u kratko vrijeme, tvrdi se zastalno, da su digli »blago«, drukčije da nije moguče. Te smiješne vjere ima posvuda, mislim po cijelom svijetu, ali teško gdjegod toliko kano u ovom Primorju. Razlog tomu je mislim uprav more i morski život. Silne i nagle su na njemu često promjene. Čovjek ne ima danas ništa, za 10 god. učini ga dobra trgovina za miljunara. Sin mu se odgaja, masno i lasno, dakle zlo. Otac umre, sin rasiplje, i u dvije, tri godine je gol i bos prosjak. Jedna godina često več obogati, ali kad se brod razbije, često opet jedan hip nesretnika u najskrajniju nevolju strovali. Sva je dakle prilika, da si prosta čeljad na ovakovim primjerima i zgodama, što ih ima svaki dan pred očima, svoje tvrdo mnijenje o pokladama i nenadanu bogatstvu dakako i ne znajuči osniva.

Razgovor voloskih žena prekinuo se cesto klevetama svakovrsnima o domačim stvarima kadgod i malom kojom pjesmicom, koja tecijaše onom prostom sveđ jednakom primorskom melodijom držečoj se u sredini između prave pjesme i čudnovata naricanja s neprestanim refrenom: nena-ni-naja-ne, na, ni, ne. Sve to bijaše mi ili tako tuđe ili tako poznato, da me ne mogaše mamiti na posluh. Tako bilo je mnogo prestanka, što ga upotrebljavahu oči sad na kratak pogled, sad i na poduži razgled ove za me uvijek nove, uvijek dražesne naravi. Zdesna letijaše mimo nas primorska obala i drveče ove obale. Koliko puta još u djetinstvu, gledajuči u knjigama svakojake slike, čudio sam se, da ne ima u mojoj domovini nigdje ali ni traga onim pisanim, divnim šumama i bilinama, koje sam gledao na papiru. I u nas ispod kranjskih planina bilo zelenih dubrava i prijaznih gajeva, ali stablo jedno kano i drugo, debele i tanke grane pražale se i padale uvijek istim redom i zakonom prama zemlji škrivajuci deblo i okolicu bujno i gusto, ali sve bez poezije. U Hrvatskom Primorju našao sam opet one divne slike u knjigama jednoč gledane, kako tada bila mi čud opojena nekom rajskom milinom, srce iznapunjeno čuvstvima pjesničkim i oko pogledom čarobnim i istinitim. Kano paprat dižu se stabla lako i tanko uvis, pristalo deblo nigdje nije tvomu oku zastrto, razabrati možeš svaku granu, svaku skoru grančicu; jedna je pružila se ljupko i prijazno kano na pozdrav prama tebi, više nje s protivne strane okrenula se druga, kano da pred tobom bojazljivo bježi, i ovaj divni red ti se sve do gustog vrha ukazuje. Gdjegdje obujmila je granu tamna zelen tako bujno i čvrsto, kano da ju ne če dalje pustiti, ali se ona žestokom ogrljaju izmakla te se pomalja ravno ili strmo uvis ili poprijeko; na njoj sjedi samo gdjegdje pokoje perce sad odozdol, sad na strani, ili na kvrgi kakovoj; kadgod se po dva, tri ovakova pera uhvatila stoječi i ljubezno sagibljući se jedno prama drugomu. Najedamput obavila granu nova, crnozelena kita, u njoj bliješti ti perje opet tako sraslo, tako rekao bih zbijeno, da se opeta za granu poboj iš, ne bi li ju ti novi, siloviti ljubeznici udavili. Nego se ne boj: čila i tanka i sve tanja i tanja trči dalje, dok se sama sebi iznevjerila. Najedamput vidiš ju raščepljenu na dva, tri do deset i dvadeset prama koji svi su tako tanki, da služe veselome cvrčku za ugodnu zipku, ali ceš diviti se krasu njihovih gustopernatih vlasi, koji se stakli i strnuli svi u jednu poluokruglu meku, zelenu glaviču. Ove glavice drvu nigdje veče nisu, ali nigdje ni veličasnije i poetičnije nego na onoj grani ili na ono tri, četiri grane, koje su ostale sestre nadvisile: pod njima razastrlo se uprav zeleno nebo rahlije od svile i bržuna, kakova ni najnježnije ruke zemaljske krasotice nikada još satkale nisu. Nu ne samo pojedina stabla pogledu našemu vide se plastično lijepa: to pravilo valja za sve ove male gajeve i lugove uopče. Tu stoji nasamu samo jedno stablo, osovno ili polako i umiljato nagnuto, nijedna grana mu se ne može dodati, nijedna oduzeti bez velike uvrede za oko, nijedna nije prama drugima preduga, pretanka, presuha ili prezelena: oko debla vijuga se gdjegdje i pokoja kita bršljana, ali samo za ures — ne za štetu kore i mozga, buduci nije nigdje debelih korijena u les pustila ili samo listič zeleni mu zagušila. S bršljanom brati se veseli divlji šipak i plodovita ostružnica, slatka radost drobnoj djeci i žednu putniku. A sve naokolo sežanj, ali i dva i tri na uzduž i na poprijeko širi se zelena lijeha ili pisana tratina, puna južnoga cvijeta i južnoga mirisa. Na drugom mjestu stoje opet dva debla usporeda kano ponositi blizanci: jednaka im debljina, jednaka višina: samo da je obrnulo jedno granje prama istoku, drugo prama zapadu. Mjestimice stoje i po tri, po četiri, sva su ista stasa, ista uzrasta, ali svako niče i napreduje i gleda prama drugoj strani, da nije nikomu zapreke i nježnim mladim otrocima i rozgvama pogibelji. Gdjegdje diže se ih više naokolo, kano da su u vijenac posađene, ili stoje u ravnom redu, premda ih ljudska ruka posijala nije, a cesto ima ih Čitav kup kano i u našim Šumama na planini. Ali koliko je razlika izmedu jednih i drugih. U nas zatvara ta gušca čovjeku put, oku pogled, srcu ono veselje, čim ga inače du brava napunjuje. Ovdje u Primorju vlada isti lijepi red, isti poetični sklad za pojedino drvo kano za čitav gaj. Nigdje nije pretijesno, nigdje pregusto, nigdje sama sjena, nigdje velika neugodna prisojnost: svaku granu češ razabrati, svaki struk opaziti, svaki cvijet zamijetiti: sad modar, sad crven, sad smeđ ili rumen, sad čarovit: riječju u svem i svačem je prava mjera i divno neko pravilo, što čovjeka ne mami prvi hip, ali ga priteže k sebi sve jače i jače čim češče ga promatraš. Otkle ovo čudo u Primorju? Ja scijenim, da je to čudo i da su mnoga druga čuda u južnoj vegetaciji u općoj, ali nigdje drugdje nego uprav u južnoj, koja kiti i ovu brvatsku krajinu. Možda imao je pravo onaj naravoznanac, koji mi reče, da spuštaju stabla tako različito svoje grane sad ovamo sad onamo zato, što ih prigiblje bura, jug i istarski zagorac, ovo jače ovaj, ono onaj, ali nišam se nikada ni divio ovomu prigibanju, nego jedino onoj nebeskoj harmoniji, koja ovo perje ove mladice, ove grane tako skladno, tako umjetno i ljubovno sad slaže sad razlaže.

Obraz te obale je osobit, divan, uprav plastičan. Samo jedan hip smetat če oko ove rastrgnute i razglodane krši, ali brzo če im priviknuti te pozorno ih motriti. Čudit če se ovim ostrim rtovima, šiljastim ili na oblo obrabljenim zatonima, zatrepima i lučicama, ovim osovnim, glatkim, svijetlim pečinama dižučim se sada na tanak šiljak, sada opet na prostran kano vještom rukom isklesan stol. Cijeli ustroj pun je naravskoga reda, ali bez prijelaza ukazuje se svagdje neka reskost, neka ostrina i strmina kano u umjetnim zgradama starih Grka doričke dobe, svuda potežu se ravne jednake črte, stišču tijesni kutovi, sve je tu stvoreno po mudroj nekoj osnovi, kojoj ne poznaješ razloga, ali joj u svakom pješčiču zakon vidiš. Covjek bi mnio, da gleda stanove nekakih začaranih stvorova, koji se u tom Primorju namjestiše i tvrde gdjegdje niske, gdje-gdje i povisoke dvorove prirediše; vjerovao bi skoro pučkim pripovijetkama, koje te stvorove i pobliže poznaju imenujuči ih mjestimice vile, mjestimice »morske djeklice« i davajuči im, da ne ostanu bez zaručnika, dobre susjede silne »dive« ili male, okretne vražiče nuriče. Ali vlada tute i druga oblast, oblast morska, koja več nekoliko tisuča godina neprestano na te tvrđe navaljuje mijenjajuči ih ponešto svaki dan, stvarajuči svaki dan nove slike prvašnjim jednake samo u tom, što se pokazuju jednako pravilne. Na sve strane isprovrtali su silni valovi ovaj stanac, ove debele tvrde ploče, koje bore se zaman s morem i s vremenom. Ali i tu imaš što gledati. Evo lijepa prokopa pružeča se sve dalje i dalje, pa opet ogromna kotla, tanka lijaka, drugih cijevi turajučih se sve dublje uzduž i poprijeko kroz kamenje, po brezbrojnim rupama i rupicama, što se privijaju sve bliže jedna drugoj, mjestimice več zastavljaju. Tu klokoče voda kano kroz nezasitno ždrijelo u prodrtu klisuru, ondje tutnji i cijedi se opet natrag u more kano vesela, da je pobjedno posao dovršila. Svakuda ili svagdje drugačije raspukla se obala ili se raspuca baš pred tvojima očima; simo tamo potkopane stijene svalile su se u more, simo tamo stoje još, ali se nagiblju i vise tako rahlo, da če ih bez sumnje prva sila oboriti. Na mnogim mjestima razrušili su valovi stari brijeg več sasvim te razbacali i rastočili tvrdi kamen, da samo pojedine visoke oštre razvaline još more nadvisuju, ali mjestimice bjesnila je voda jednoč strahovitije negoli sada. Obala je podrovana, kamen se počeo od kamena dijeliti, sve je kano na propast pripremljeno, ali pitaj sijeda starca, koliko ura još je ovoj nemoči suđeno, pa če ti odgovoriti, da je bila pečina tako ispotplakana več u djetinstvu njegovom i da ne pamti nikakove promjene. Kano šaleči se poganja se more sad više ovamo, sad onamo, nosi jednoj strani pogubu, drugoj se pogubom grozi, treču opet na miru ostavlja. Neuki ljudi dive se rijetkim pojavama, strahovitim samo vihorima, ali ih mine ova mala neprekinuta revolucija, što ju čini more uz bregove, premda više nego oni grozni valovi uprav ovaj mali svakdašnji prevrat našu zemlju rastvara i opet iznovice stvara i ponovljuje. Smjelo može se tvrditi, da bi svako skoro ovdješnje stablo slikaru služilo i u idealnim obrazima tek treba ga snimiti, kako raste u naravi i nikoga ne može bez onoga slatko miloga čuvstva pustiti, koga u ljudskoj duši istinite umjetnine izmamljuju. Osobito dičan je les ovaj onda, kad se podigao iz koje primorske pečine, zavriježiv joj tanke žile u ilovnate pukotine. Bujna raznolikost opčaruje ti zenicu. Gle kako ljupko prignuo je ovaj dub duge grane prama moru: tako se prigiblje u rajskoj sladosti samo ljubezna mati prama zipci spijučega mezimca. Pa kako ponosito stoji opet onaj javor, i on pazi na more, ali mu se ne poklanja, niti ga je volja s njima se milovati, kano da se takmi u svojoj krasoti sa neizinjernom čudovitom vodom, Što se pod njim u svojoj božjoj krasoti raširila. A dalje opet vidiš skromnu, plahu maslinu, koja se obrnula od mora kano boječi se svesilja njegova, tik uza nju njiše i ziblje se južna vrba, što toga straha ne poznaje. Spustila je grančice i kite, duge i tanke kano je kosa u primorskih djeva, ća u duboke valove sinjega mora ljubeči se s njima i negujuči od tamnog mraka do bijele zore i od bijele zore opet do tamnog mraka.

Ali ni izvana te isprovrtane i rastočene primorske stijene bez bogatoga života nisu. Niče ti nad njima, a još više pod njima i u njima po onim nebrojenim rupama i skulinama. Baš one su prem ugodan bud stan, bud zaklon čitavim jatima malih i velikih puževa, ježeva, rakova, pauka, hobotnica i riba, kojima možeš tu na najmanjem prostoru motriti mir i nemir, ljubav i rat, življenje, pa i umiranje. Ja nisam naravoslovac, te ne poznajem svim tim čudovitim stvorovima ni zgloba ni zakona, ali mi to neznanje ne smeta gledati ih i diviti se im, poznavati njihovu skladnu ljepotu i toj ljepoti iz dna duše kano dijete se veseliti. Gle, kako radosno i lakoumno razigrale su se po niskim i širokim proderinama drobne pliskavice, tanke iglice, streloviti trniči i ostale mala brača i sestrice, gle, kako se gone za njima sumnjivo i žderavo druga veča čeljad: meki osliči, slasne lokarde, plosnati listovi i gospodski ljubeni: nesreča za sitnu plivad, da je ta čeljad od nje plemenitija te joj se grijeh i nasilni razboj rado oprašta. Sirote bježe i razbjegavaju se koje na vrh, pa na dno, pa svakuda pučinom, koje u jame, prolaze, prokupe i šupljine kamenite, ali lete neboge i ovdje i ondje u nezasitno ždrijelo lukavog neprijatelja, koji bijaše im i tu i tamo put zastupio. Ali katkada pokosmaju se dobitnici i među sobom, i tada eto ti trke i vrve: red ide odavle, red odanle: pa kuc i tuc, dok obilata smrt s jedne i druge strane gnjeva i glada ne pogasi. Dobro za njih, da čovjek miruje, on hvata ribe na debelom sirom moru, jer mu mreže prostrane i duge, uz brijeg zahvata jedva koje neuko djetešce ili besposlen dačič, koji veselju i rasplodu ribljemu ne može mnogo nauditi. Nego u čestim ratovima nisu ribe samobojnice, jedva se more uzburkalo, nakostriješi se tromi jež, ne bi li štogod pljačke i njemu na igle doletilo: napne se crvena hobotnica, da ogrli ognjeno i smrtno sve, što bi u široki naručaj zašlo misleci, da se utiče u gusto granje bez pogibeljne skalne biline; tankom jednom nožicom omota se vodni pauk oko oštra zuba koje pečine, ostale pustio je i raspružio oko sebe, da plivaju slobodno slanom vodom amo tamo; prevario je lukoglavac lako bezazlene lude, koje misle, da lebdi tu tako lako po moru tanko, slatko korijenje; evo ti nagle nevolje, tu stisnuo krvnik jednu ribu, a ondje drugu: poletiv s njom u skulinu ili ju pozobao ili mladima porazdijelio, ali se brzo vrača, veseo krasnoj prilici ovako bezbrižno bez napora živjeti. Ele iznenada probudi burka i raka tromokraka, ljubopitno povirkuje iz svoga tjesnaca, koja se tu buka oko postojbine mu zavrgla: nije glupoglav, prvi hip pregleda tu vrevu kano vješt vojvoda živo borište: naglo sitijelo zakrio, mnogim životinjama toga svijeta predobro poznato, pomalja samo jednu štipavicu, kano da se mrtva i bezopasna valovima zaljuljala. I tu se lako pripeti prijevara, gdje se hoče nasititi rak, biva sveder prema glavi male koje gmizadi ili pleščadi ili tanahne biline i žilice. Ali vjekoviti mir miruju i u sveopčem rvanju i tisci drobne okrugle školjčice, što se prilijepiše jur davno uz razrovanu obalu ili zarinuše i napol zakopaše u tvrdi stanac kano vjerovane svjedočice, da nepre¬stani napor i najslabija stvora i golema gorostasa smrviti može. Nu nisu ti puste ni površine bud stijene koje bud debeloga mora. Ponosito ziblju se valovljem šaroperne vodne race, jedna vodi, dve doglavnice brle za njom, a tri dvorkinje za ovima, što ih slijede straga brzim plovom četiri sluškinje, a za njima vidiš još manje i najmanje čeljadi petero i šestero iduči sve ravnim redom za gospodom od sprijeda i glasnim kliktanjem radujuci se ovoj gospodskoj šetnji po vodnom hladu ispod žegučeg sunca. U čudu gleda ih s visoke klisj ili s tanke kitice lovorove ili maslinine dični domačina, pepelnasno-crni stijenjak, u pjevanju i ljudskoj cijeni takmac čarobniku slavulju. Gleda ih bez družbe, koje ne ište, stoga i dobi možda u knjiži ovaj krasni južni pjesnik prostačko i uvredljivo ime: passer solitarius. Slušaj ga, kako ti žuboreči previja i zavija tanko i skladno kano zovudi pristale plivačice: vali su božji valovi, ljeti ne peku vas nemili traci sunčani, ali evo i meni bijaše stvoritelj milostiv: dao mi je zvučno grlo, da nasladujem i sebe. i vas, i čovjeka kano vjerni brat slatke filomele. Za njegovo pjevanje jedino ne mare kišni proroci, veseli, streloviti, bijeli galebi, što dolečuju jatomice ovamoi iz svoje bodulske domo¬vine, otoka Krka, Cresa i Lošinja. I ova krš im je draga, daje im lijepu priliku, da po njoj i oko nje svoje šale, igre i plesove izvode, glasno, ali sveđ jednako gučeci i kličuči. Motrio sam ih i na ovom putu i zbilja počelo je more vec pjeniti se i poskakivati, došli su providiv bližnju promjenu vremena i čekali su nestrpljivo, da se voda malo jače još napne i pomuti. Jao si ga onda ubogim ribama, ko je ne ištu na dnu ili u skulinama zaklone; bistrooki galebi zaranjaju neprestance sad u ovaj val, sad u onaj i nose u tankom oštrom kljunu morsku piču za se i za mlade. Brojio sam ih na jednom kupu do pedeset, ali katkada putujčci cestom vidio sam ovih grabljivih gostova na stotine i tisuče. Istina da njihovo tvrdo meso ne služi čovjeku za jelo i da ih uprav zato osim u šali niti ne vrebaju, nego zar mora zbilja uprav čovjeku sve služiti za nezasitni glad i nezasitniju još obijest? Meni bijaše vazda milo, ova vesela jata sa brijega gledati, kako se čas veselo gone ravno ili naokrug, a usto tankim, ostrim kličem se pozdravljaju, mame, zovu i miluju, čas opet hrpimice u more sunu, da ti ih uprav iz očiju nestane. Mislio bi, da se veče ne povrate, ali pazi bolje. Vidiš li na svakom valu i valiču srebrobijelu pjenu kano struk morskog lijera ili indijskoga božanskoga lotosa, časak neka ti na jednom ovakovom struku oko počine, pa zar nisi opazio, kako se na njem nešto njiše bijelo kano i ona pjena, ali živo: evo ti galeba i kako na ovom, tako na svakom valu igra se jedan, bez straha zajedno s njim dižuci se i padajuči.

Ali sve te raznolike plastičke slike i prilike mrtve naravi izgubile bi svoj ures kano leptir meki, šarni prašič sa krila, da ne ima Primorje svoga bistroga zraka, koji pokazuje čovjeku ne samo stvari, nego i raz njihov, poeziju njihovu. Čovjek, koji živi od mora dalje, može si teško to i pomisliti, kano ne zna tužni slijepac, zašto se čeljad pramalječa zelena veseli, zašto se rumena cvijeta ne može nagledati. Narav razasula je ovdje toliko obilje svjetlosti da zablještuje kadgod oko, ali mu ipak ugada otvarajući mu ne pogled, ali sjenu pogleda u rajske svjetove. I daleke strane razabrati se mogu tanko, čini se uprav, kano da su čovjeku se primakle. Gora Učka nadmašuje visinu 4000 stopa; na sjeveru vidi se glavica, na njoj još i šuma ili golotinja, drugo nista, kao što sam sto i sto puta pod našom gorenjskom planinom se uvjerio. Ovdje vidiš iz nižine i daljine ne samo vrh i lug, nego i svako pojedino stablo i stabalce, raste li ravno ili je izgrešilo, rastegnulo li grane uvis ili prema zemlji, je li listovito ili oklješteno. Ljetno jutro pazim more zastrto tankim zlatnim rumenilom; pogledav na planinu vidim i nju obavitu tim tankim zlatnim rumenilom gdjegdje samo kano sjajnim, živim zelenilom pretkano. Kad se sunce visoko uzdiglo, zrak tako je napunjen svjetlošcu, da, stupiv iz svoga mira, razigrava se i miga sve naokolo nebeškim obzorjem, gorom, brijegom svakim valom hrvatskog mora. A tko da opiše divni kras primorske večeri: u bujnoj modrini plivaju i drijemlju brda i brdašca: tu se uvjeriš, da talijanski slikari ne lažu dajući toli čarobnu sinjemodru pomast gorskim glavicama svoje blažene domovine. S morem opraštaju se tada zadnje zrake tonučeg sunca, skoro bi pomislio, da se kidaju, da se čudovita voda od njih uprav dijeliti ne može, čini ti se kano da trepti na jednom valu bijeli lijer, na drugom crveni blagovonjavi šipak, na trečem nježna nevina ljubica i tako dalje svi pojedini žari, koji su sastavljali onu tajnu, koju nazivljemo svjetlošcu. Još kad počiva u snu čovjek i nijemi stvor, vidi se kadgod o mladu mjesecu, kano da je sjena njezina, neka rumena prozorna magla zaostala, koja se izgubi istom, kad se s sestricom bijelom zorom poljubila. A na mjesečini evo ti svijetlo drugo, more kano da se u mlijeko pretopilo, nebo kanda spušta milostivo prema tebi na zemlju, a oko ..


II[uredi]

Ne budi mi prigovora, ako pobesjedim koju o onim slovenskim poštenjacima, svojim zemljacima, koji nastojavaju sve dosada skoro jedini oko probude hrvatske narodnosti u tužnoj Istri. Nisu rodom svi uprav iz trščanske biskupije, dapače iz nje ih je najmanje, nego su zagledali svjetlost u Goričkoj Krajini, a ponajviše u slovenskom srcu u Kranjskoj. Različiti su razlozi, koji ih dopremiše ovamo, kadgod dobra volja, kadgod koja zgoda ili nezgoda bez volje njihove, često koja mana nagle mladeži radi koje zatvori se im seminar ljubljanski, ali katkada i pošteno, vruče srce, što se oprlo žestokom vatrom nasilju, pod kojim kranjski Slovenac uzdiše i pogiblje. Ovi i slični uzroci napuniše dakle trščansku vladikovinu slovenskim svečeništvom, a siromaštvo hrvatske Istre i obrtnički duh talijanske, koji ne da se domačim sinovima rado za popa učiti, doprimogoše mu i do izdatne pretežnosti barem u nižim službama. Valja znati, da Slovenac, živeči uz prostačkog blatnog Furlana, talijanskog pobratima, ne smatra Talijane za one učenjake i umjetnike, kao što drugi susjedni im narodi: ako i ne čuti mržnje proti njima, to če ipak opet rijetko, vrlo rijetko njegovo srce uz njih prionuti. U Italiji teklo je rijekom slovenske krvi, slovenska šaka obarala je cesto »vlašku« čeljad, slabo sve dosele ratobornu i stoga niknu prije preziranje negoli ljubav. Slovenac viđao je svake godine talijanske težake u svojoj zemlji ili na željeznici, ili gdje se kakova crkva zidala, ili opeka pekla, ali način njihova življenja mu nikada ugađao nije. Prosti Slovenac pobožan je od srca, Talijanac često samo naoči ili nikako; onaj je poštenjak prama svojima kano prama tuđinu; ovaj često i brata prevari; onaj ne dira u tuđi imetak, ovomu treba posakriti i pomanje stvari u kuči, slovenskim plodom i slovenskim vočem služi se bezobrazno, kano da ga on posijao i posadio; onaj ljubiti če svoju djevojku, ovaj svaku i svačiju bez stida, hud i na silu bez njezine privole; onaj dat če za prijatelja čak i dušu, ovaj prodao bi ju ćesto za nekoliko cvanciga; onaj je brzo ljut, ali se brzo opet umiri, ovaj uvijek sladak, ali nosi u medu otrov; onaj često surov i presurov, ali usto dobar, onaj gladak i očešljan. ali uz to zmija ljutica; onaj oblači se djelatnih dana prosto, ali dobro, kako za posao treba, ali nije u nedjelju nikada bez one snage i onoga svetačkoga nakita, što gospodinovu danu dolikuje; ovaj je jednak u subotu kano u blagdan, u istoj blatnoj košulji i šarovitim hlačama, da oboje skupa fiorina ne vrijedi; onaj jede mnogo' i jakih jestiva, što se svaki čas opet s drugima obreduju; ovaj gutat če sutra, kano danas i jučer svoju narodnu palentu, cesto neslanu, nezabeljenu, nečisto izvarenu bez promjene ikakove; onaj pije, kad može i ima, a uz vina se raduje sa dobrim prijateljima, ovaj pije također, ali najradije zaman, a u vinu diže kriku i buku kadgod i ostri nož, pa bilo i proti ocu ili pobratimu; Slovenac je blagorodan, ljubi društvo i vjeruje svakomu, ali ište i za se vjeru od svakoga, Talijanac stišče se samo među zemljake kano židov, njegov jezik je Slovencu nerazuman, ali mu je svaki dan pred očima i dobro poznata njegova čud slovenstvu sveđer neprijazna želeča i snujuća mu škodu i prijevaru. To su pravi uzroci, zašto moj narod od »vlaškoga« vazda je zazirao i dandanas još zazire. Ovaj duh i nehote prelazi od staroga koljena u mladež, niti mu mladi slovjenski svečenici odoljeti ne mogu. Stoga potekla je ona protivnost među njima i istarskim Talijanima i talijomanimaj stoga i ona duševna borba među njima odanle za obranu hrvatske narodnosti, odanle za pogubu njezinu. Ne vidiš je svagda na površju pučkoga života, ali je dokučiš lako iz zlobnih riječi, koje vlašad i u manjim gradovima na te poštenjake riga ili iz razgovora s kojim slovenskim popom; svaki pripovijeda o teškim neprilikama, kojim ga bezobrazni lacmani progone; za svakoga skoro može se reči, koji žive u povečem kojem mjestu, da je mučenik za slovinsku narodnost i slovinsku pravicu. I uprav zato bila bi grehota za narod, ako ne priznaje tih zasluga i tih zasluga u zlatnu knjigu ne upiše. Meni su poznate najbolje one, kojima uresiše si ime svečenici trščanske biskupije. Kano zvijezda danica sjaje ime več davno umrvšega, slovenskoga, i to klasičnoga pisatelja i trščanskoga biskupa Mate Ravnikara, prijatelja Kopitarn, Vodniku i baronu Zoisu, slovenskomu meceni. On pobrinu se za prve narodne škole u svojoj vladikovini, on pazijaše bodrim okom, da mu svečenici nauče dobro jezik onog predjela, gdje služe, on izagna iz više crkava talijanštinu, što se urinula obijesno bez potrebe s nehajstva prvašnjih biskupa ili s propagande furlanskih i talijanskih plovana. Ne ima još mnogo godina, kad umre u Trstu drugi slovenski pisatelj i putnik po Italiji i Palestini, proposit Vrne, koji je pomagao narodnoj stvari i riječju i činom, a osobitom rječitom prošnjom na priličnu mjestu krivice uklanjao, koje se našoj narodnosti zadavaju. U Trstu živi još kanonik stari Aleš, vješti vrtlar, komu su dičan trag svagdje, gdje je u mlade doba službao, stotine i opet stotine krasnih šljiva, jabuka, krušaka, murva, loža, što ih je po njegovu blagom i srdačnom uputku istarski kmet u praznu pustoš posadio i uz božji blagoslov sretno odgojio. Blizu Jelšana razgovarao sam se sa seljacima o bogatom plodu, kojim bijaše svako stablo obasuto; tu reče starac: »Hvala Bogu i njegovom ljubimcu Alešu, za hranu ne imamo više straha, voća ču prodati samo ja za 2300 forinti, a još ču si ga dosta i za se nasušiti, vina če biti za kuču i odviše, 20 vedara najmanje, a rakije i više.« Bog blagoslovio dobra starca. Svi oko njega potvrdiše ove riječi i ne mogoše prestati, svoga dobrotvora hvaliti, kad je izrekao starac njegovo ime, svi bi skinuli kape i šešire. Ovakovih praktičnih pomologa ima među slovenskim popovima još više, uopće kazat će ti svagdje, gdje vidiš male voćke blizu škole u lijepom redu posađene i među njima drobnu čeljad brižljivo se starajuču oko gojenika svojih: te vočke posadio je kranjski pop, sada vadi u tom i djecu, mnogo toga več se je kmetovima prodalo, a siromašnijim i zaman porazdijelilo. Bez ovih svećenika mnoga mjesta u Istri ne bi poznavala još ni vinarstva ni svilarstva. Da napredak u gospodarstvu svaku narodnost jača, svjedok je Čeh i Slovenac: imućan kmet vazda je ponositiji od gladna dronjka, djeca ne tumaraju mu bez nadstoja s ovcama po brdima, može ih poslati i u više škole i narod dobiva tim putem sve više svojih učitelja, svojih popova, svojih činovnika i svakovršnih vještaka, koji umiju i voljni jesu, njegova sveta prava ...